Šest godina bio je jedan od zaštitnih znakova NK Rudar
Dario Šoltić – Kuman punih šest godina u crno – zelenom dresu nemilice je punio mrežu Rudarovih suparnika. Međutim od ove sezone više ga nećete moći gledati u dresu Rudara. Nogometni put odveo ga je dalje te ga nastavlja, kao i mnogi drugi igrači iz Međimurja u zadnje vrijeme, u Austriji. Porazgovarali smo sa Dariom o razlozima napuštanja kluba, o vremenu koje je u njemu proveo kao i o budućnosti.
Dario, prije svega reci nam koji su te razlozi naveli da napustiš klub nakon toliko vremena?
U Rudaru sam proveo divnih šest godina. Došao sam davne 2011. godine kada je Rudar bio u 1. međimurskoj ligi. Iste godine ispali smo, no već smo se slijedeće vratili i imali lijep uspon sve do 3. HNL, a zadnje dvije igrali smo u međužupanijskoj ligi ČK-VŽ. Sve to vrijeme moram to naglasiti , u klubu sam bio jako dobro prihvaćen i od samih ljudi koji rade u klubu, a posebno od samih navijača. Svi smo davali sve od sebe i mislim da smo postigli lijepe rezultate možda smo mogli i više, ali nogomet je to.Ono što jako želim naglasiti da Rudar ne ostavljam zbog nekih razloga nezadovoljstva oko kluba, već samo iz obiteljskih razloga. Ja sam familijarna osoba . Supruga Petra, i dva dečka Deni i Liam me apsolutno trebaju, a nogomet na razini međužupanijske lige zahtjeva jako puno odricanja. Tu su najmanje tri treninga tjedno plus utakmice , a ja ne mogu igrati nogomet , ako nisam maksimalno spreman. To je meni u krvi i ja to tako vidim. Zato sam se odlučio još sezonu, dvije odigrati u manje zahtjevnoj ligi sa manje treninga , a i financijski ako si mogu pomoći zašto ne. Sve se to tako poklopilo i još jednom naglašavam iz Rudara odlazim samo iz obiteljskih razloga. I još jedan subjektivni razlog, a to je da sam počeo osjećati da me ni tijelo ne sluša kao prije te da i o tome moram razmišljati. Ipak polako sam već dogurao i do 32.
Svih ovih godina koje si proveo u klubu bio si i prvi strijelac. Tvoj odlazak će se sigurno osjetiti ,kako vidiš daljnju budućnost kluba?
Ono što je bitno da klub zadrži igrače koji su do sada bili kostur kluba, te da se pojača na pozicijama koje se malo deficitarne. Uvjeren sam da će ljudi koji vode klub to i učiniti kao što su i do sada u vremenu koje sam proveo u klubu. Ja sam u klub došao na tiha vrata, pa tako želim i otići.
Kako si se rastao sa klubom i njegovim čelnim ljudima?
Moram istaknuti korektnost svih, od novog predsjednika Damira Cilara, gospodina Zlatka Rajfa kao mog poslodavca i jednog od vodećih ljudi kluba , te sportskog direktora kluba Smiljana Liklina. Svi su oni shvatili moju situaciju i nisam imao nikakve probleme, dogovorili smo se i to mi je jako drago. Samo dva kluba u mojoj sportskoj nogometnoj karijeri su u mom srcu. To su Rudar prije svih što pokazuje i broj godina provedenih u njemu i Sloga Čakovec gdje sam na posudbi počeo svoju seniorsku karijeru. I tamo su me ljudi prihvatili na tako lijep način da to teško da mogu zaboraviti. Zato i njima i svim Rudarovcima , hvala.
Oproštajna utakmica?
Za to nikad nije kasno. Normalno da bi mi bilo drago na jedan lijep i svečani način oprostiti se od kluba kojeg volim, kao i od njegovih „lapornika“.
Odnos sa navijačima Rudara?
Uvijek sam imao korektan odnos. Oni su cijenili moj doprinos igri Rudara , a normalno da je ponekad u žaru borbe, utakmice i malo zaiskrilo, no to smo jedni drugima odmah oprostili. Jer i navijači kao i igrači žele klubu najbolje međutim nikad nije sve idealno. Ali to je nogomet.
Tvoj daljnji odnos sa Rudarom, budućnost?
Ovim odlaskom ja se nadam da ne zatvaram vrata Rudara za sobom. Ona će za mene, ja se tako nadam, uvijek biti otvorena za povratak, ako ne nikako drugačije onda barem kao sportskog trenera mlađim generacijama, a tko zna jednoga dana i seniorske ekipe.
Zahvalili smo Dariu što nam je posvetio vrijeme i rekao svoje razloge odlaska te mu zaželjeli sreću u daljnjoj sportskoj karijeri, te da mu se jednog dana ostvari želja da bude trener na kormilu Rudara, kluba kojeg voli.
Bilo je tu još veoma zanimljivih tema i razmišljanja od strane Kumana, no o tome ćemo jednom drugom prilikom.
Preuzeto sa www.muralist.hr
(Z. Rihtarec, foto Tin Tomanić)
